04.11.2007., nedjelja
Sve bih dao...
Evo, dugo nisam ništa napisao jer nisam imao nikakve inspiracije, a bas ni vremena, no ovaj vikend me potaknuo da nešto napišem. Nakon prvog tjedna škole, napokon je došao vikend. Ni sam nisam znao da li da budem sretan zbog toga ili nesretan. U jednu ruku, nema škole, a opet neću ni nju vidjeti. A tako bih želio...
Polako je tekla subota. Ujutro vec standardna kavica sa ekipom (ili elitom :) kako se
nazivamo... Sjedimo u već poznatom kaviću i polako ispijamo svoju dozu kofeina. A nje opet nema. Ko zna gdje je...
Vraćam se doma, a kuća je nekako depresivno prazna. Starci po običaju u šopingu, a brat negdje luta. Ne zanima me uopće što radi. Samo da me puste na miru da si pustim glazbu. neka tiho svira dok ja lutam bespućima interneta...
Popodne... Ne želim da završi... Sa prijateljima sam opet vani... Šećemo kroz umrli grad. Nigdje žive duše, dok se dogovaramo što ćemo navečer raditi. zapravo, raspravljamo da li uopće ima smisla ići van. Ja ga imam. Nadao sam se da ću vidjeti bivšu curu, jer sve bih dao da je samo na tren vidim. Po običaju ćemo promrmljati pozdrav i ništa više. Meni i ne treba više. Samo da pogled zaustavim na njoj, dok ona veselo priča nešto. Zašto ne razgovaramo? Eto zato, jer ne znam što bih joj rekao. A tako mi fali... Naravno, nisam ju vidio u gradu, no odlazim doma i sanjam prokleti san. U snovima smo se pomirili, i kada sam se probudio slijedi razočaranje, Snovi su jedno, a stvarnost nažalost drugo...
I tako dolazi nedjelja. Jutro je nekako depresivno. Oblaci se nadvili nad naš mali sisak, vjetar polako puše, a ja se sve više stišćem u stolicu pred kompjuterom. Gledam u prokleti messenger, ali njeno ime je sivo. Nije online. A tako sam želio vidjeti njezino ime tamo. Samo da osjetim da mi je blizu. Da poslušam neku pjesmu koju ona voli. Ali ništa od toga. Nije se pojavila cijeli dan. Opet, rutinski sam ga proveo. Kavica popodne i nazad doma. Ako ništa, barem je doma toplo. I nikoga opet nije bilo doma. No nije mi to ni važno... Znao sam da će se svi okupit za nekih sat-dva tako da na to vise i ne obračam neku preveliku pozornost.
Dolazi vecer, no polako razočaran sjedam ispred mog starog monitora prekrivenog prašinom. Upravo smo igubili u košarci, no ne želim se time previše zamarat. Opet gledam u messenger a nje nema. A riječima ne mogu opisati kako mi nedostaje, no to njoj nije vazno. Nju ionako briga i za mene i kako se ja osjećam. No, sve bi joj oprostio. Samo da je mogu primiti za ruku, zagriliti ili poljubiti u obraz. Samo želim još jednu šansu, koju mi ona vjerojatno neće dat. No nada postoji. Još uvijek se nadam da se vratimo na staro. Iako ta nada polako umire, kao starac koji u bolnici leži sam bez obitelji. Eto, tako i moja duša.
Najgore od svega navečer je bilo slušati glazbu. Znao sam da ako krenem da ću je naći u svakoj prokletoj pjesmi, svakom prokletom stihu i svakoj prokletoj riječi. I tako je i bilo. Jos dobro da sam si pustio nešto strano što i ne razumijem bez lyricsa, no ona glazba što volim. Domaća glazba, sentiši, tamburaši. Našao sam ju bezbroj puta. A nisam smio. Bilo bi bolje da nisam. Mozda ne bi pola noci probdio razmišljajući o nama, o onim dobrih i lijepim zajedničkim trenutcima. Zajedno smo bili u školi, na kavi, u gradu...Svuda. I bilo mi je prelijepo. No žalim za jednim. Siguran sam da sam i ja (kao i ona) negdje pogriješio, a ne znam gdje. A sve bih dao da to mogu ispravit. I kažem opet, da mi ona samo dođe, da me zagrli ili poljubi sve bih joj oprostio..Bez riječi..Samo to...
Prokleti sat otkucava jedan sat poslije ponoći, glazba tiho svira, a suza za njom polako mi kreće niz obraz. No ni ne pokušavam ju zaustaviti. Možda mi ovako bude lakše. A možda i ne. No znam jedno, moja nada i dalje tu postoji. Ko zna što se moze dogoditi. I sretan sam što ću je vidjeti u školi. Barem da ju vidim kako se smije, a mene nema kraj nje :((((.....
(stari post)
|
- 20:06 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
FTP server
Kao što sam naslov kaže, radi se o jednom FTP serveru. Danas sjedim s frendovima na kavi i počenom (ko i obično) pričat o kompjuterima i planovima za budućnost. Naravno, ta budućnost, je planiranje rušenja školskog sustava. I spomene on da su on i još neki njegovi likovi počeli razmišljat o dizanju spomenutog servera. I sinulo mi je... Dobro da mi se iznad glave nije upalila lampica. Sigurno bi me svi čudno gledali .
Imam i ja na ormaru jedan stari stroj (nekad pila i pol) koji bzvz skuplja prašinu, a može bit od koristi. Ima nekih nedostataka, no svi su oni premostivi.
U tom čudu se nalazi AMD Athlon 900, grafička GeForce 2 MX 440, nekih 128 SD rama, Matsonic matična, i jedan običan modem. Fali mi napajanje i mrežna kartica. i unutra se nalazi hard od 60 gb, zaboravih spomenut. Naravno, to je samo za dizanje windowsa i pokojeg programčića, jer naš FTP server ne može imati ispod 1 TB memorije. Možda se čini puno, no brzo ćemo mi to zapunit. Malo glazbe, filmića, serija i ode sve. Razmišljamo i o dizanju servera za poneku igricu (warcraft III, CoD...) al to će još malo čekat.
Kada će ovo biti gotovo, ne znam, no znam da uskoro počinjemo s time, i bas sam happy zbog tog. Nadam se samo da će to uspjet. Mislim da se neće moć tome pristupit preko neta, jer će to bit za osobnu upotrebu, kako bi neki rekli domaći storage :)...
Kad završim, znat ćete za to... pozz svima...
(stari post, sa starog bloga)
|
- 19:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Nostalgija neuspjelog gamera
Možda ste iznad vidjeli poruku koja kaže: Nostalgija neuspjelog gamera. Zašto neuspjelog? Zato jer se osječam koda sam izdao igrače, one koji provode sate ispred ekrana, a ni ne shvačaju kako vrijeme leti. I sam sam nekad takav bio i ne mogu više. Još i danas igram igru WoW (za one koji ne znaju: World of Warcraft) koja mi daje neku nadu, neku utjehu. Dio sam velikog zajedništva. Kada kažem velikog, onda mislim na 9 milijuna igrača koji svakodnevno traže iteme, skupljaju experiance i slično.
Sjećam se dana kada sam dobio kompjuter. Bilo je to davno, ima sigruno 13-14 godina, i od tada svakodnevno nešto igram. U početku su to bili doslovno dani. Nisam se skidao s toga. Ušao sam u neki novi svijet, virtualni svijet, koji mi nitko nije mogao oduzeti. A sad i to polako nestaje. Možda sam ja izgubio tu neku želju, možda vremena nisu ko prije. No jedno znam. Da mi je žao što sve nije ko prije. Mnogi FER-ovci znaju kak je to. Uz njih se uvijek vežu neke predrasude da samo vise po LAN party-jima, da nemaju cura i da su im kompjuteri sve. Možda to i nije istina, no nekad želim samo to. Što nedostaje igranju kompjutera s prijateljima? Ništa. Imati curu? Da. Sigurno. No kad te povrijedi, misliš da li je vrijedilo toga? To ti se ne može dogoditi u igrici, u nekom drugom svijetu...
Izgubljen u vremenu i postoru. Tako bi se opisao. Možda mi jednostavno toliko fali bivša cura da se moram nekako izgubiti. Kako god bilo, znam gdje ću potražiti utjehu...
(stari post, sa starog bloga)
|
- 19:53 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Sâm sam izabrao, sam stvaram ovisnost...
Evo jedan post inspiriran jednim malim filmićem na Youtube-u. Radi se o dječaku (16) koji je sam stvorio ovisnost o igri koju i sam posjedujem i provodim dosta vremena uz nju. Na kraju ćete dobit link do tog filmića. Uglavnom, radi se o tome da je dečko, Cameron ak se ne varam, jednog dana otkrio tu igricu i krenuo u taj zamišljeni svijet. Prvo je igrao sat vremena, onda je to prešlo u 2 sata... pa u 4, pa 4 u 6, i tako je nakraju došao do 16 sati na dan (16h/d)  .
Po njegovim rijelima, on može odustati kada god hoće. Njegov izbor, njegova ovisnost. Također, često se čuje kako se neki ludi japanac/kinezi/kosooki ubio zbog te igre. Naravno kad su oni opsjednuti svime čega se dotaknu. Mnogi od njih igraju to i zbog novaca tako da i pohlepa ima jedan dio zasluga u tome, i ne može se po tome uopće suditi cijeloj gejmerskoj populaciji al nema veze. Neka nam sude. Mi se ne bunimo. Šutimo, pognuti pred monitorima i ne obaziremo se na njih. Neka govore što hoće. Čini mi se da nisam spomenuo igricu o kojoj se tu radi. Riječ je o igri World of Warcraft. Svi koje me poznaju znaju da je igram, no još uvijek u nekim normalnim razmjerima. Pitanje je koliko ću još moći tako izdržat jer imam i ja obavezna. Škola i ostala sranja. Sva sreća da ju nisam nabavio pred kraj prošle školske godine jer sam siguran da ne bi prošao. A ni sada mi nije prviše drukčije. Pod ogromnim sam pritiskom. I znam da moram prestat al ne mogu. I nemojte sad mislit da sam ovisan jer nisam. Mogu prestat. Moj izbor je da ne prestajem. I snosit ću posljedice kakve god one bile. Zapravo sve me manje i drži ta igra. Već spomenuti pritisak me ubija. Ali proći će i to. Sama pomisao na školu mi je noćna mora, strašna tjeskoba, ali izdrži se...dan po dan... kak nam bog da... Al sam sad malo skrenuo s teme. Ugalvnom taj klinac je odustao od škole. VAldja sad traži posao ili kreće na faks. Nisam bas dobro razumio novinara koji je radio reportažu al svejedno. Sad mu je vrijeme da odustane, jer ako ode predaleko, više nema povratka...
Youtube link: http://youtube.com/watch?v=K8hfK3RQs2g
|
- 19:04 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Uvod
Evo ovo je samo uvodni post. Post koji nema nikakav značaj niti išta al je neka tradicija pa ga moram i ja imati... Pozdrav do drugog posta kojeg ću sad doma napisati...
|
- 19:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
